Osvrt na knjigu Nade Gašić "Devet života gospođe Adele"

Ovaj roman događa se u najneobičnijem i najnevjerojatnijem vremenu kakvo ne pamte ni knjige ni sjećanja. U 2020. godini.
Priča je to o gospođi Adeli Premec, dobrostojećoj udovici, koja je upravo na prvi dan proljeća navršila 80 godina života i želi taj svoj jubilarni rođendan proslaviti "kak se šika", to jest zadiviti goste svim svojim raskošnim porculanom, beštekom, čipkastim starinskim stolnjacima i pridruženim dekorom i po mogućnosti izazvati njihovu zavist. Na slavlje je pozvano nekoliko Adelinih prijateljica, te njena jedina rodbina, nećaci njenog pokojnog muža Tomica sa ženom Sanjom i Vesna s mužem Darkom i desetogodišnjim sinom Noahom, koji zbog svog "šprahfelera" ide gospođi Adeli beskrajno na živce. Ali nesretni virus zastrašujućeg izgleda i pipcima nalik na krunu već harači zemaljskom kuglom, a kao točka na "i", samo dan iza Adelinog rođendana zadesi Zagreb snažan potres. Rođendan je, na veliku Adelinu tugu, odgođen za neko bolje vrijeme, koje ipak na kraju knjige dolazi, ali s neočekivanim obratom.
Gospođa Adela nije lagana osoba. Kad ima neki cilj pred sobom, a uvijek ga ima, ne preza ni pred čime. Manipulira s ljudima kao sa šahovskim figurama i u pravilu postiže sve što naumi. To najviše osjećaju njeni nećaci, koji su prisiljeni, pod stalnom prijetnjom izbacivanja iz oporuke, ispuniti svaki njezin kapric. Ipak, uza svu svoju hirovitost i manipulativnost, koja ponekad izluđuje i čitatelja, Adela u biti nije loša osoba.
Pozadina svih njezinih postupaka je potreba za ljubavlju, pogotovo svojih bližnjih, a osjeća samo osamljenost i izgubljenost u približavanju neminovnog kraja.
Za sve, kojima je Zagreb u srcu, ova je knjiga pravi melem. Pisana tečnim stilom, puna duhovitih dijaloga i „štikleca“, koji će vas istinski nasmijati, ona je istovremeno i reminiscencija na jedan jezik, „agramerski jezik“, koji se razvijao stoljećima kroz habsburške i austrougarske tvorevine, prilagođujući germanizam svojim potrebama, njegujući pristojnost i ljubaznost u svojem izričaju, a sada polako, ali sigurno nestaje.
U duhu knjige i s poštovanjem prema tom jeziku završavam ovaj osvrt sa Serbus i Kistihand.

Tuga Neral