GORAN RADOŠEVIĆ : Metastatika
GALERIJA BERNARDO BERNARDI
Izložba GORANA RADOŠEVIĆA "METASTATIKA" od 5. do 23.11.2020.
Iz kataloga:
Za nekoga tko ne živi u Splitu ili nije iz tog grada većina motiva prikazanih na seriji slika ili bolje rečeno plakata koje predstavlja Goran Radošević bit će potpuna nepoznanica. Bilo bi, stoga, poželjno najprije se upoznati s njima.
Radi se o prikazima arhitektonskih zdanja: o prodajnom centru Dalma, kompleksu koji tvore Sportski centar Gripe i prodajni centar Koteks, Spomeniku palom pomorcu tj. svjetioniku koji čini dio spomenika, zgradi Dalmacijavina, disku Titanik, stambenoj zgradi Krstarica, Papandopulovoj ulici, kompleksu bazena Poljud, Domu omladine (danas Dom mladih) i ulazu u nepoznatu stambenu zgradu.
Mahom su to primjeri modernističke arhitekture. Građevine razasute širom grada. Tvorevine nastale u doba socijalnog i ekonomskog uzleta grada. Arhitektonski i urbanistički dobro osmišljene. Funkcionalno prilagođene.
Promjenom društvenog uređenja, malo – pomalo postaju „žrtve“ novog načina promišljanja prostora. Jednima se gubi izvorna namjena i funkcija, druge se prilagođavaju osobnim potrebama / interesima pojedinaca. Slabo se mari za originalnu arhitektonsku ideju.
Goran Radošević nema namjeru žaliti za prošlim i izgubljenim vremenima, niti veličati ili osuđivati nekadašnji državni sustav. Neće niti kritizirati današnji. Neće se dušebrižnički postaviti u obranu ili zazivati povratak na staro. Neće pozivati na poštivanje izvornog stanja, funkcije i upotrebe prostora. Isto tako nema namjeru kritizirati ili docirati onima koji su, prilagođavajući ih svojim potrebama, te prostore degradirali. On će, jednostavno, postojeće stanje primiti na znanje. Svoje će mišljenje zadržati za sebe.
Izrađujući svoje radove pomoću 2D i 3D softvera, Goran se dodatno odmiče od motiva koje prikazuje. Manualnost, odnosno gestualnost gotovo je ukinuta. Precizni prikazi sa slika lišeni su gotovo svake emocije. Nema virtuoznosti u izvedbi, nema maestralnog poteza kista ili nadahnute upotrebe boje. Odabirom da se slike tiskaju na „običnom“ pisaču, na ni po čem posebnom papiru, dodatno je naglašena autorova distanca – emotivna i intelektualna – od prikazanog.
Ovdje se, međutim, ne radi o rezigniranosti ili malodušnosti, već o svjesnom odabiru. Metodom čišćenja „viška“ sa slike, pomoću hladne redukcije motiva, rukopisa i kolorita, naglašava se primarni zadatak arhitekture – da služi životu ljudi. Bez obzira na „iskrivljenu“ upotrebu prostora, unatoč raznoraznim interpolacijama, prisvajanjima, prenamjenama i drugim manipulacijama, ova arhitektura i dalje živi. Upravo je suživot arhitekture i njezinih korisnika glavni motiv ovih slika. Koliko god bila izmijenjena u svojoj primarnoj namjeni i formi, u njoj se i dalje događa život.
Svaki Goranov prikaz prati neki tekst, odnosno jedna priča. Te su priče djelo Rade Crnjaka, Goranova suradnika na ovom projektu. Niz anegdota temeljenih na stvarnim događajima nastale su usporedo s nastajanjem Goranovih slika. Dva različita kreativna principa nadopunjavaju jedan drugog. Sadržaj slike i teksta postaje jedna cjelina. Prikazi arhitekture oživljeni su pričom. Oživljeni poput samih građevina u kojima se ove i mnoge druge priče odvijaju. Kontinuitet života nije prekinut, samo je tijek ponešto izmijenjen, prilagođen novom trenutku.
Upravo je zbog kontinuiteta života od preko tisuću sedamsto godina Dioklecijanova palača uvrštena na UNESCO-ovu Listu svjetske kulturne baštine. Daleko od svog izvornog izgleda i primarne funkcije, bezbroj puta prilagođavana, rušena i dograđivana, Palača je najbolji primjer suživota grada i građana. Njezin današnji izgled plod je neprestane interakcije žitelja i njihova okruženja u kojem žive. Nije nam bitno kako su grad i Palača izgledali prije dvjesto, petsto ili tisuću i sedamsto godina; ona je, ovakva kakva jest danas, za nas Dioklecijanova palača.
Novim generacijama, osobito onima koje nisu živjele u doba kada su nastale građevine koje vidimo na Goranovima slikama, njihova današnja forma i sadržaj onakvi su kakvi su oduvijek bili. Kulisa su njihovih priča, ambijenti njihovog života.
Goranu Radoševiću jasno je da nostalgijom potaknuto zazivanje povratka na staro nije realno. A nije ni potrebno. Na kraju krajeva: „Mijena jedina stalna jest“. I s time se pomiriti treba.
Vedran Perkov
Goran Radošević (1988., Split) završio je preddiplomski studij vizualnih komunikacija pri Umjetničkoj akademiji u Splitu 2012. i diplomski studij animiranog filma pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2016. godine. Sudjelovao je na brojnim izložbama i filmskim festivalima. Autor je ilustracije, špice i teasera 27. Animafesta Zagreb. Samostalnu izložbu ''Metastatika'' realizira 2019. u galeriji Praktika u Splitu. Sudjelovao je na više studentskih radionica, te održao nekoliko radionica za djecu i mlade. Živi i radi u Splitu kao nezavisni ilustrator i animator. Od 2019. djeluje kao vanjski suradnik u zvanju asistenta pri Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu.
Izložba je realizirana uz potporu Grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija RH.
Više o Galeriji Bernardo Bernardi pogledajte ovdje.
