ŠIMUN TOLIĆ : MELANKOLIJA

GALERIJA CEKAO

Šimun Tolić rođen je 1982. u Zagrebu. 2017. godine magistrirao je na Nastavničkom odsjeku, smjer slikarstvo pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Matka Vekića. Seriju ulja na platnu Tolić je razvio referirajući se na roman Srce tame (1902.), Josepha Conrada, radi čega je Džungla mjesto radnje svih slika. Serija Melankolija bavi se upravo otkrivanjem banalnosti i krhkosti civilizacije te prividnim redom u kojemu živimo, "(...) kao što je i junak romana, pomorac Marlow, shvatio da je Kongo jednako mračan poput civiliziranog Londona."
Šimun Tolić, Galerija CEKAO, ponedjeljak, 2. rujna 2019. u 19 sati. Izložba se može pogledati do 3. listopada 2019. svakim radnim danom od 8 do 21.30. i subotom od 8 do 14.30.

///

U tami beskrajne tišine, nekoć je nastao Svemir. Jedan trenutak nagovijestio je kozmičku promjenu koja je donijela novo doba. Ljudski je rod dobio dom. “Mi živimo u treptaju – potrajao on sve dok se stara Zemlja bude kotrljala! Ali tama je još jučer bila ovdje.” - kazao je lik Charlesa Marlowa, introspektivnog mornara u djelu Srce tame Josepha Conrada. Ta je tama i tama džungle kojom se protagonisti tog literarnog rada kreću. Ona je simbol iskonskog i nesvjesnog koje se nalazi u nama, koja doista i jesmo mi sami. Stoga ona jest lajtmotiv radova Šimuna Tolića, mističnih prizora znanstvene fantastike distopijskog značaja. U toj tami nepoznatog i nedokučivog vrijeme ne postoji, a tišina je velebna. Nju osluškuju jedino planinski masivi, pustinje i nebesa.Velike kozmičke promjene koje donose padovi kometa ciklički su događaji neodređeni u prostoru i vremenu, a univerzalni za svaku epohu. Šimun Tolić uprizoruje upravo taj trenutak onkraj shvatljivog koji donosi velike celestijalne promjene za čitavo čovječanstvo. U tamnim plohama jarke boje lokalizirano zahvaćaju platno te naizgled postepeno rastu, amplificirajući osjećaj iščekivanja nadolazećih događaja, koji ipak biva sasvim statičan i tih. Mukla tišina trenutka priziva slutnju prijetnje i distopijskog scenarija koji je okosnica radova Šimuna Tolića. Ta distopijska misao inherentna je čovjeku, pa tako Noam Chomsky smatra da se vjerojatnost apokalipse ne može doskora realno procijeniti, međutim je njena mogućnost previsoka da bi bilo koja razumna osoba o njoj mogla razmišljati ravnodušno. Na drugom se polu nalazi utopija, kojoj se čovjek rjeđe okreće u iščekivanju promjene. Dok je distopija ono što nam neprestano vreba iz daljine, utopiju doživljavamo kao neuhvatljivu i neostvarivu. Međutim, u svakoj distopiji sadržana je misao o utopiji, kao jedan mogući izlaz koji nas unutar postapokaliptičnog događaja ili trenutne stvarnosti nagoni ka napretku, ka poboljšanju. Čovjek mašta o distopiji, o svom bliskom kraju, no ne pomiruje se s njome. Uporište pronalazimo u nemogućim utopijama koje nas usmjeravaju ka svjetlijoj budućnosti koju ćemo sami stvoriti. Stoga radove Šimuna Tolića možemo promatrati iz drugog rakursa – kao univerzalan trenutak u kojemu sami odlučujemo u kojem ćemo smjeru odvesti svoje sudbine.

Maja Flajsig